Podsjetnik na Steinera

Pogled na život i djelo jednoga od najvećih hrvatskih slikara, Milana Steinera, postavljen je u zagrebačkoj Modernoj galeriji, zahvaljujući zalaganju svestranoga Josipa Vanište, koji godinama čuva i ovakvim izložbama ili knjigama oživljava uspomene na brojne velikane naše umjetnosti. Ali, osim njemu, činjenicu da nam je slikarevo djelo danas dostupno zahvaljujemo i njegovu bratu Ivi.

Pogled na savsku dolinu / Snimio Goran Vranić

Ivo Steiner, „jedinstvena pojava u svijetu naše administracije“, kako ga je u jednom pismu otisnutu u katalogu ove izložbe nazvao Radoslav Putar, u tonu svojstvena mu ironično činovničkog stila, studirao je društvene znanosti u Frankfurtu i Parizu, gdje se družio s revolucionarima i nadrealistima, a tridesetih su te riječi bile gotovo sinonimi: Vaništin nekrolog navodi da je bio u krugu scenarista Marcela Duhamela, i pjesnika Roberta Desnosa, Marka Ristića i Koče Popovića. Budući da je kao Židov bio meta rasnih zakona, bježao je od poplave nacizma iz Pariza u Španjolsku, gdje je interniran u Francov koncentracijski logor Miranda de Ebro, potom se uspijeva vratiti u Hrvatsku, gdje sudjeluje u Narodnooslobodilačkoj borbi, a nakon rata radi u Ministarstvu prosvjete u odjelu za slikarstvo. Povezavši se, još na njegovoj prvoj izložbi, sa slikarom Josipom Vaništom, taj čovjek izrazita senzibiliteta i obrazovanja oporučno mu je ostavio gotovo cio vrijedan bratov opus. Zato je ova izložba spomenik i slikaru i činovniku, podjednako zaslužnima za našu kulturu.

Egzistencijalni ton

Uz slike izložen je i niz memorabilija koje oslikavaju ambijent u kojemu je stvarao Milan Steiner, brojevi časopisa Vijavica koji je pratio, reprodukcije slika kojima se divio, fotografije kavana u koje je zalazio, novinski članci, njegovi portreti iz pera poznatih književnika, a također dijelovi korespondencije Ive Steinera s Vaništom, njegova novinarska iskaznica, obiteljske fotografije i niz sitnica. Naslov je izložba podijelila s instalacijom koju je predstavio baštinik Milana i Ive Steinera i čuvar njihovih umjetničkih ostataka, a koja kombinacijom građanskoga pokućstva i odjeće od prije stotinjak godina podsjeća i na njegov Beskonačni štap, ipak bez iste ironije koju nosi besmisleni objekt, više kao odbačeni rekvizitorij jedne epohe, apsurdan sam po sebi u današnjem svijetu. Sve u svemu, izložba oslikava visokograđanski milje u kojemu se kretao slikar Pogleda na savsku dolinu i prizora Na kiši, antologijskih slika hrvatske umjetnosti.

Ženski akt s leđa

U prostorijama Moderne galerije možemo vidjeti Steinerove crteže tušem, olovkom i kredom, nježne studije ljudskih tijela nastale za njegova školovanja, na kojima iz magličaste površine izranjaju crte i obrisi modela svladanih težinom sporih pokreta. To su napeta tijela, s masama usredotočenima na održavanje svoje čvrstoće, na to da se ne rasplinu u zrnatoj materiji krede ili olovke od koje su stvorene. Prikazi njihovih umornih kretnji pogledi su u ljudsku intimu, u trenutke kada se čovjek teško nosi sa svojim tijelom i obavezama njegova održavanja, pranja, odijevanja, ali ipak s njime postupa oprezno, kao da je svjestan da je ono krhke, paučinaste građe i da se može osuti ili utonuti u bezobličje poput crteža od fiksiranog praha. Trenuci su to kada postojimo prividno po automatizmu i, gotovo nesvjesni svoga postojanja, obavljamo svakodnevne funkcije, ali kada je baš zbog toga nekom promatraču najočitiji temelj ljudskog života, to nezgrapno i fragilno, teško tijelo u kojemu se krećemo, izvan kojega ne možemo postojati, koje je naš preduvjet. Dva akta s leđa u olovci i kredi, kao i crtež u olovci i ugljenu Crne čarape, ističu taj tjelesno egzistencijalni ton Steinerova opusa.

Autoportret

Crteži tušem otkrivaju brz potez i lakoću prevođenja svijeta u liniju: bilo da se radi o krovovima pod snijegom ili prizoru iz cirkusa, Steinerova izvježbana ruka znala je vizualno prenijeti fascinaciju, samo zahvaljujući studioznom pristupu linearnoj osnovi vizualne forme. Đuro Tiljak, pronicav komentator hrvatske umjetnosti, vidio je često u detaljima više negoli brojni sintetičari u širokim zahvaćanjima. U povodu desetogodišnjice Steinerove smrti objavio je tekst (reproduciran na izložbi) u kojemu govori o posljednjem susretu s kolegom i prisjeća se njegove metode: „Ostajao je uporno kod dvije ili tri linije, koje često nisu zadovoljavale zahtjeve učitelja. Čudnovato, kojom je energijom crtao te linije kroz pet radnih dana, dok su ostali drugovi mirne savjesti u tom vremenu svršili po receptu učitelja sve što se je od njih tražilo. Sa mnogo intenzivnosti, tražio je najjednostavniji izraz crtanja. Bila mu je deviza: crtati znači mjeriti… a Ingres mu je u početku bio putokaz.“ Fascinacija Ingresom, koji je navodno rekao kako će najbolji slikari izaći iz škole crtanja, nije neobična. Virtuozan grafizam nije zaustavio Steinera u ostvarivanju majstorskih kompozicija, toliko slikarskih da ga je Gamulin prozvao „najčistijim impresionistom u nas“. To su već spomenuta djela: Na kiši, dva Pogleda na savsku dolinu (od kojih je jedan na ovoj izložbi, a drugi malo dalje u stalnom postavu Moderne galerije) ili slika U parku, slikana u duhu ekspresionizma.

Slikar građanskoga života

Kada govorimo o slavnom prizoru kiše, gdje je vodena koprena što prekriva grad dana kao jedinstveni sivoplavi ton, kroz koji prolaze nedefinirane figure, odnosno jednom od najzanimljivijih urbanih prizora hrvatskoga slikarstva s početka 20. stoljeća, treba spomenuti kako je Steiner izraziti slikar grada. Iako je živio u ne prevelikom Zagrebu i nije se često micao iz njega, njegov puls bio je velegradski. Po svjedočenju suvremenika čitao je mnoštvo stranih časopisa i pratio zbivanja na svjetskoj sceni. Među brojnim prizorima koje je ovjekovječio ističe se pogled na zagrebački HNK iz Kazališne kavane (neizložen ovdje), u kojemu uspijeva dati dojam prostornosti trga i voluminoznosti zgrade unatoč redukciji detalja dekoruma i potpunoj negaciji obrisnih linija. Umjetnik je uspio pročistiti svoju liniju do točke u kojoj je gotovo nevidljiva, ali uporno prisutna, kao osnova postojanja crteža i slike.

Dva portreta također su vrijedna spomena: onaj brata Ive, kao dječaka čija je fizionomija nepogrešivo slična onoj s njegovih poznih fotografija, i portret Ljube Babića iz profila, oslonjena na peć na Akademiji, s papirom za skiciranje ispred sebe. I Babić je tu već onaj budući, u crtama lica koje su samo naznačene prisutne su sve njegove fizičke karakteristike. Kao da je suptilnost crteža olovkom (kod Brata Ive) i kredom (kod Ljube Babića) uspjela maknuti sve suvišno s lica i prikazati njegovu esenciju, ono nepromjenjivo i nepropusno za tragove godina.

Milan Steiner umro je u dvadeset petoj godini od španjolske groznice, pa nije dao vremenu priliku da se poigra njegovim fizikusom, od djetinjstva obilježenim grbavošću zbog nezgodnoga pada. No ostavio je dva kompozicijski slična portreta, jedan u bakrorezu i drugi u kredama u boji i pastelu, izložena ovdje. S njih nas gleda njegov pogrbljen i vrlo ozbiljan lik, lice slikara koji strpljivo razlaže viđeni svijet kako bi prikazao samu srž njegova dojma, kako bi postigao posve poseban učinak prema svome uvjerenju koje prenosi Tiljak: „Crtati znači mjeriti.“ To je ozbiljan pogled strogoga likovnog analitičara, a jedini smijeh koji je dopušten na njegovim papirima pripada grotesknoj figuri s mrtvačkom glavom na crtežu perom s natpisom „bong, bong!“. To je makabrično veseo poklik smrti koja je odredila relativno skroman opseg njegova opusa, gdje je unatoč kvantitativnoj ograničenosti dosegnuo razinu dotad (a i do danas) rijetko viđenu u našoj umjetnosti.